U svom diplomskom radu govorim o uvodu uĉenika u svijet umjetnosti kroz doživljaj ravnoteže. Naglašavam afektivno podruĉje koje obuhvaća efekte, emocije, raspoloženja i osjećaje, i vodim se primarnošću tih afektivnih procesa – da bi nešto doživjeli, osjetili, nije nam potrebno određeno predznanje. Kroz afektivni dio uĉenika doživljaj postaje vrijednost koja potiĉe na daljnje uĉenje i nova zadovoljstva. Navodim opažanje kao svjesni osjetni doživljaj i geštalt kvalitetu koja predstavlja novi element doživljaja. Kroz definiciju kompozicije dolazim do ravnoteže, koja je neizbježna kad govorimo o jedinstvu u likovnom djelu. Ĉimbenicima ravnoteže istiĉem optiĉku ravnotežu kao najvažniju. Aktivnim istraživanjem oblika i vizualnog reda kristalizira se i doživljaj umjetniĉkog djela, te što su uĉenici više izloženi umjetniĉkim djelima, to će i doživljaj ravnoteže biti brži i prirodniji na svjesnoj razini. Profesor je tu da usmjeri doživljaje, vraćajući izdvojenu pojedinost, u ovom sluĉaju ravnotežu, u širi kontekst. Tada se doživljajno mišljenje razvija prema cjelovitosti. Ukratko ukazujem na razliku promatranja ravnoteže u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom svijetu. Kroz osnovne metodiĉke postupke objašnjavam rad s umjetniĉkim djelom. Dolazim do zakljuĉaka o urođenoj sposobnosti promatranja i vizualnog mišljenja – ukoliko mi samo angažiramo razliĉite psihiĉke funkcije i sposobnosti u procesu nastave likovne umjetnosti, one se i same razvijaju. Ravnoteža umjetniĉkog djela, ili doživljaj iste, je samo jedna od stepenica do svih tih vrijednosti. U svrhu boljeg razumijevanja i osvještavanja doživljaja ravnoteže uzela sam primjere iz razliĉitih povijesnih razdoblja za nastavu Likovne umjetnosti. Uz raznolike primjere i vježbe, uĉenicima postaje jasnije kako sve leži u odgovarajućoj strukturi, te im ujedno i osvjetljava znaĉenje djela. Iako je umjetniĉko djelo daleko od toga da bude prosto slika ravnoteže, istiĉem ju kao osnovu, a doţivljaj ravnoteže kao jedno od oruđa u nastavi Likovne umjetnosti.