Imala sam potrebu izraziti se kroz nešto postojeće i stvarno kako bih mu dala novo značenje. Pastele su osnovno sredstvo s kojim određujem sadržajnu i likovnu strukturu svog djela. Provlačim koncept kroz fragmentarnost teksture kako bih došla do pročišćenja slike – radi ujedinjenja. Kroz te fragmente zapravo razrađujem temu. Toj težnji pridonosi pulsirajuća tekstura unutar statičnih ploha, i boja kao najbitniji element. Tako, većim dijelom ističem svojstva tehnike kroz izražajnost boje, ali ne svodim sliku isključivo na to. Želim povezati suprotnosti kako bih dobila novu, snažniju kvalitetu. Kao neka vrsta puta, slike prikazuju načine na koji se on mijenja dodavanjem novih dijelova. Svojim neutvrđenim smjerom kretanja taj put je otvoren za sve mogućnosti i nepredvidljivosti. Nedorečenu komunikaciju prve slike, kao dio nezavršenog puta, otkriva druga slika, ali ga ne okončava. Svaka slika u sebi nosi određeno “pravilo“, a prijelazom između slika propitujem ta pravila. Ideju jednakosti ostvarujem kroz pravednost prikaza i zastupljenosti likova stvarajući ravnotežu. Svaki izraz lica nastaje prema potrebi onog drugog te tako služi određenoj svrsi. Isto tako, jedan lik nije ništa sam o sebi i za sebe, i stoga se ne mogu rastaviti. Kružno kretanje komunikacije čini trajno postojanje tog jedinstva i stvara nužnost. Njihov odnos tako sačinjava životno kretanje – spoznavanje.