U ovome radu prikazana je analiza Beethovenove sonate op.54 u F-duru. Cilj ovoga rada je kroz detaljnu formalnu, harmonijsku i interpretacijsku analizu objasniti oblik i strukturu djela, navesti posebnosti harmonijskog jezika, spomenuti zanimljive dinamičke i agogičke oznake te se osvrnuti na primjenu određene artikulacije i akcentuacije. Ova sonata napisana je 1804. godine i pripada srednjem razdoblju Beethovenova stvaralaštva. Po vremenu nastanka smještena je između dvije velike sonate, Waldstein i Appasionata te zbog toga spada u manje poznate i manje izvođene sonate. Njezina dva stavka: In tempo d´un Menuetto i Allegretto-Piu allegro međusobno su kontrastna što se vidi i iz samog naziva, ali su također i suprotni klasičnoj strukturi sonatnog ciklusa. Dok je prvi stavak pjevnog, nježnog karaktera u tempu menueta te formi ronda, drugi stavak predstavlja brzi finale prepun modulacija u sonatnom obliku. Iz ovoga vidimo kako nije prisutna trostavačnost i sonatni oblik u prvom stavku, što su bile glavne karakteristike sonata iz doba klasicizma. Bez obzira na to, ona ipak pripada više klasičnom stilu jer se ne može svrstati u romantičarske sonate iz kasnog razdoblja u kojima će Beethoven donijeti potpuno novi stil i ideju koju će preuzeti i primijeniti najveći romantičari toga vremena.