Sama pripovijetka Duga Dinka Šimunovića vrlo je kompleksno literarno djelo prožeto brojnim opisima, psihološkim karakterizacijama likova, kompleksnim ljudskim odnosima i specifičnim rečenicama koje neodoljivo prikazuju mentalitet ljudi Dalmatinske zagore. Tema djela se bavi pitanjem slobode koja je u konzervativnom društvu dovedena do krajnje granice formalnosti. Duga također govori o problemu žene kao individue koja u patrijarhalnom sistemu ne uspijeva doseći slobodu života. Zadatak je bio kroz četiri velike scene prikazati priču cijele Duge. Tim zadatkom smo utkali put traženju karaktera likova, atmosfere scena i predstave uopće.Kako bismo dočarali karaktere likova odlučili smo da njihova vizualna karakteristika asocira na njihov mentalitet. Htjeli smo da materijal sam za sebe simbolizira mentalitet društva u kojem postoje naši likovi. Odlučili smo da likovi (lutke) budu od kamena i gline, a da pritom cijela scena bude napravljena od neobrađenih prirodnih materijala (drvo, trava, voda, pijesak, zemlja). Time smo riješili fundamentalan problem likovne dramaturgije predstave.U našoj predstavi odnos animatora prema predmetu kojeg animira (kamenu), bio je najbitniji faktor animacije u našoj predstavi. Nakon što smo se odlučili da će naše lutke biti od kamena, naišli smo na puno problema koji se tiču upravo animacije. Naime, vrlo je teško animirati lutku koja nema oblikovano lice, koja je, ništa drugo nego kamen.Pozicija svakog glumca u Dugi polazi iz tri glavne odrednice: lutkarske, glumačke te kombinacije glume i lutkarstva.Predstava je dramaturški postavljena u pripovjedačkoj formi.Potrebno je naglasiti kako je, prije svega, u ovoj predstavi važna zajednička igra cijelog ansambla. Duga je takva predstava u kojoj glumački ansambl nosi predstavu, dakle nema sporednih i glavnih uloga, već svi moraju funkcionirati kao orkestar – ansambl i u skladu s time moraju igrati (nadopunjavajući se, slušati i prstiti).