Uspoređujući sa ostalim granama umjetnosti, video umjetnost i umjetnost novih medija su relativno nove u povijesti umjetnosti. Video umjetnost je svakako jedna od najdemokratičnijih umjetnosti, danas dostupna gotovo svima, omogućujući svima da budu umjetnici. Također, vrlo je pogodna za eksperimentiranje, te se može reći da malo ovisi o galerijskim prostorima. Video umjetnost na prostoru Hrvatske se počinje razvijati sedamdesetih godina, u sklopu eksperimentiranja sa novim umjetničkim medijima. Većina umjetnika koji tada iskušavaju video medij, se osamdesetih godina vraća tradicionalnim medijima. Videa se drže Dalibor Martinis i Sanja Iveković, koji se bave tim medijem i danas. Devedesetih godina, razvojem nove video tehnologije, umjetnost novih medija postaje pristupačna mnogim umjetnicima i umjetnicama, te se razvija nova generacija video umjetnika/ca. Nakon devedesetih video kao medij postaje globalni fenomen, video umjetnost postaje multimedijalna. Pojam ženske umjetnosti se pojavljuje šezdesetih godina 20. stoljeća, pojavom feminizma, feminističke umjetnosti i likovne kritike. Pojam ženske umjetnosti nedjeljiv je od feminizma, u feminističkom pokretu može imati pozitivne ili negativne konotacije, te su mišljenja o takvoj vrsti umjetnosti i da li ona postoji podijeljena. Video umjetnica koja djeluje od početka videa u na ovim prostorima, pa sve do danas je Sanja Iveković, koja se osim multimedijalnom umjetnosti, bavi i aktivizmom, zalažući se za feminističke ideale. Osim radova S. Iveković, kritiku društvenih i političkih situacija u svojim radovima daje i većina drugih umjetnica. Ana Hušman, na primjer, u nekim svojim radovima ispituje društvene konvencije, Renata Poljak traži granicu između prošlih i sadašnjih ideala i javnoga mišljenja, dok Sandra Sterle, Breda Beban i Vlasta Delimar koriste svoje tijelo kako bi ispitale moralne granice okoline. Za neke radove, poput radova Irme Omerzo i Vlaste Ţanić, se na prvi pogled može reći da su potpuno osobni i privatni, bez drugog konteksta. Smatram da je svaki od ovih radova (kao i poput mnogih drugih umjetničkih radova) vrlo osoban, ali u isto vrijeme koristi tu osobnu dimenziju, kako bi prikazao neke ideje i pitanja koja se nalaze, rekla bih, svakoj osobi u glavi.