U potrazi za vlastitim mjestom i identitetom, kako u svijetu umjetnosti, tako i općenito u društvu oblikujem spomeničku skulpturu Kristina dubi na glavi. Kroz rad tražim ključ za njeno razumijevanje. Proces izrade spomeničke skulpture bio je dugotrajan i u njega sam upisala mnoge detalje koji su dio mog odrastanja i koje su dio subjektivnog ikonografskog svemira. Dakle, u interpretaciju djela ulaze osim same fizionomije lica i drugi elementi poput odjeće, frizure, postamenta... Spomeničku bistu shvatila sam kao igru kroz koju upozoravam na svoj identitet, kao što spomenici, osim što predstavljaju kolektivnu memoriju, upućuju na identitet. Moje je mjesto susret same sa sobom i vlastitog pronalaska fikcija. Više nema spomenika, on je sada antispomenik, ali moja sreća što sam pronašla svoje mjesto je beskrajna i rasplinjava se poput dima. Ovaj susret individualnle i kolektivne volje rezultira egotripčinom koja je toliko pretjerana da se ne može shvatiti ozbiljno. Na kraju shvaćam da je ideja spomenika danas živa o čemu svjedoče brojne kontroverze koje prate njihovo postavljanje, no problem je u pronalasku forme i volje kome i kako podizati spomenik. Kao reakcija na krizu tranzicijskog društva koje ne može odlučiti niti kako, niti kome treba postavljati spomenike svojim radom Kristina dubi na glavi ironiziram tu problematiku premještajući jednu društvenu volju u vlastiti prostor individualne egoistične kiparske imaginacije.