Razmišljajući o svome završnom radu i pitajući se što želim s njime postići, shvatila sam kako mi je važno kroz umjetnički rad, u ovom slučaju niz fotografija, prikazati stanje koje svakodnevno uviđam oko sebe, ono stanje koje je uostalom i potaknulo moje promišljanje ovoga fenomena suvremenoga društva. To je odnos suvremenoga čovjeka prema vlastitome tijelu, ali i prema tijelu drugoga. Kada već i na samom početku počnem promišljati o čovjeku, čini mi se da moram krenuti od jedne točke, a to je njegova sastavljenost od dvije komponente, tjelesne i duhovne . Čovjek je utjelovljeni duh. Aurelije Augustin piše: „Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela.“ Ljudsko je tijelo opipljivo i dohvatljivo ne samo našim rukama, nego i svim ostalim osjetilima – očima, ušima, nosu... Tijelo se odmah može vidjeti, što s duhom nije slučaj. U svom završnom radu bavim se tijelom i vlastitim odnosom prema tjelesnosti, ali isto tako i danas prevladavajućim shvaćanjem tijela/čovjeka . Na koji način čovjek gleda tijelo? Što mu tijelo znači? Koliko je tijelo važno (ili važnije) od nečega drugoga – misli, duha? Sve su to pitanja koja su za mene bila izuzetno poticajna.