Studijom nastojim uputiti na nasilje koje je porođaju u najvećem broju slučajeva inherentno. Porođaju pristupam u kontekstu povijesti nasilja nad ženama, te ga razmatram kao još jednu od etapa nasilja koje sistem vrši nad ženskim tijelom. Veliki naglasak stavljam na razmatranje histerije, kao simulirane bolesti, kroz koju je materijalizirana patrijarhalna fantazmagorija. Drugim riječima, žene, institucionalizirane kao histerične, u najvećem broju slučajeva zapravo nisu bile bolesne, nego su njihove devijacije, kao oblik otpora prema snažnim mehanizmima društvene kontrole ženske seksualnosti, reprodukcije, estetskih imperativa, patologizirane jer su izlazile izvan granica normativa mita o ženi. Osnovu problema, čije simptome ovdje razotkrivam, vidim u rigidnim binarnim opozicijama u koje smo kulturalno učvršćeni, i u kojima svjesno ili nesvjesno operiramo, te ih na taj način reproduciramo, legitimiramo, perpetuiramo. Kartezijanska dihotomija tijela i duha, odnosno materije i duha, osnovni je obrazac koji je obuhvaćen u gotovo svakom segmentu društvenog diskurza, koji ih je u osnovi i generirao: polariteti su diskurzivno proizvedeni. Jedna od osnovnih kategorija polariteta jest svakako i spol, u koji se automatizmom upisuje rod, koji je u praksi mimezis spola. Drugim riječima, klasifikacija u određeni spol, rod, sa sobom nosi niz normativa koje smo primorani poštovati, te niz implikacija i konzekvenci. Žena je tijelo, tijelo je situacija. Dakle ukoliko smo označeni kao žensko, sa svim oznakama koje ta oznaka implicira, iz toga nužno slijedi discipliniranje tijela, jer žena implicira kategoriju tijela, dok je muškarcu u ovoj podjeli dodijeljen um.