„Drama, komedija, tragedija ne postoje za glumca. Postoji: Ja, čovjek u datim okolnostima.“28 Posljednja riječ kojom ću okončati svoje petogodišnje ili šestogodišnje formalno glumačko obrazovanje valjda bi trebala biti nešto veliko i značajno. Iako nisam čovjek od pustih riječi, već više onaj koji sažima, konkretizira i djela, tako ni ovaj put možda ne ću znati valjano izreći sve što mi je u glavi i u duši. A puno je toga uistinu. Sve te godine mnogo su me promijenile, i nekako na bolje, čini mi se. Barem tako kažu. Odrasla sam i sazrjela, iako čovjek raste i uči dok je živ, za to uvijek treba ostaviti prostora. Gluma mi je pomogla da osvijestim sebe, tko sam, što sam, što želim, i koliko vrijedim. Usmjerila me na put umjetnosti koja pažljivo promišlja i djeluje, a da bi djelovala mora se znati odakle se kreće i kojim sredstvima se služi. Zato mislim da prije svega glumac mora biti čovjek, ali čovjek koji prepoznaje istinske i pozitivne životne vrijednosti. Kažu da se dobar glumac uvjerljivo transformira u nekog drugog i da je to jedna od njegovih najvećih vještina. Ja bih dodala da ako se tom glumcu u oku kao ogledalu unutrašnjeg svijeta ne vidi dubina duše osobe koju zapravo zastupa, ako ju ne ćuti i u sebi ne brani najvećom životnom snagom koju u tom trenutku posjeduje, i dužan ju je do posljednje kapi, pa i preko toga, potrošiti, taj tada ne osjeća život i umjetnost u sebi, već sebe u nečemu što umjetnošću isprazno zove. Nema mistifikacije ovog poziva. Tu sam ja, čovjek, osoba, duša, u svim prirodnim, već viđenim, već proživljenim okolnostima, ponovljenim po ne znam koji put- nebrojeno puno, a uvijek živim i svrsihodnim.