Povijest umjetnosti je od svojih početaka više bila okrenuta ka muškarcu kao stvaratelju veličanstvenih umjetničkih djela, nego što je bila okrenuta umjetnici. Žena je bila vječni model i inspiracija, ali rijetko kada priznata u ovoj za većinu razdoblja muškoj profesiji. O njima je sačuvano malo pisanih dokaza, bilješki, djela općenito, jer su se u većini slučajeva bavile nepostojanim formama umjetnosti ili primijenjenim umjetnošću. Status umjetnice u društvu i povijesti umjetnosti ne bi i nije smio biti uvjetovan time što je ona žena, već njezinim talentom i kompetencijom da stvara djela jednako dobro kao muškarci. Obrazovanje je ženama godinama bilo uskraćivano, a time i njihov talent zatrt, jer je društvo stvaralo mit o ženi kao biću koje nema mentalna svojstva i umijeće postati likovnim genijem. Renesansu su obilježile talijanske slikarice koje potječu iz utjecajnih umjetničkih obitelji Firence, Bologne i Rima. Na Sjeveru su žene umjetnice bile bolje prihvaćene od svojih suvremenika te su se smjele obrazovati u radionicama poznatih slikara Antwerpena i Amsterdama. Barok je u Francuskoj iznjedrio više žena umjetnica nego cijela renesansa, a neke od njih su postale i članovi uglednih institucija i akademija. Slikarice su se proslavile izvedbama do tada nedostižnih formi kao što su mitološke, povijesne i religijske scene. Glavna i najbitnija zadaća feminističke likovne kritike i feminističke povijesti umjetnosti jest istraživati i pisati o problematici nedostatka žena umjetnica bez obzira kojem razdoblju pripadale.