Tema ovog diplomskog rada bavi se istraživanjem estetike u likovnoj umjetnosti, odnosno istražuje doživljaj i poimanje ljepote. Uporište istraživanja je u naturalističkom stilu 17. stoljeća (Michelangelo Merisi de Caravaggio, Artemisia Gentileschi, Peter Paul Rubens, Rembrandt van Rijn, Bernardo Strozzi i Diego Velazques), odnosno razdoblju intenzivnog promišljanja o estetici, koja je i pojmovno definirana urazdoblju baroka. Tijekom navedenog razdoblja primjećuju se i odstupanja od estetskih obilježja umjetnosti prethodnih razdoblja. Barokni izraz uvodi novi doživljaj umjetnosti koji ju poistovjećuje sa stvarnošću. Za razliku od većine prethodnih razdoblja koji umjetnost doživljavaju kao potrebu za prikazivanjem ljepote po principu pokušaja imaginacije savršenstva, dok je ružno prikazivano u kontekstu moralizacije društva, barokni izraz izdvaja se u smislu doživljaja, odnosno pristupa umjetnosti. Granice i principi savršenstva su pomaknuti, moglo bi se reći u slučaju ovoga stila i nesavršeni, a ružno usmjereno ka prikazivanju radikalne realnosti društva. Navedeni stil isto tako znatno utječe i na estetiku kasnijih stilova, a posebno na estetiku ružnoće pojavom naturalističkog izraza romantizma. Teorija estetike utječe na gotovo sve što umjetnost prikazuje te je zbog spomenutog utjecaja umjetnost usko povezana s filozofskim stajalištima. Često je filozofija ta koja estetskim načelima određuje umjetnički doživljaj, dok umjetnička djela poticanjem osjetilnih spoznaja utječu na promišljanja koja vode prema stvaranju stajališta o estetici. Tematski pristupom umjetničkom djelu izražavaju se najjasnije razlike između umjetnosti baroka i prethodnih stilova tako što je upravo tema ta koja uvjetuje estetski doživljaj. Tema umjetničkog djela utječe tako što svojim sadržajem uvjetuje formu prikaza. U spomenutom je kontekstu barokna umjetnost puno slobodnija u odnosu na prethodna razdoblja zato što dopušta formi da bude jednaka ili čak i dominantnija od sadržaja. Čovjek je jedan od najzastupljenijih motiva u umjetnosti. U ljudskoj je prirodi da promatramo svijet oko sebe u odnosu na nas same te zbog toga stvaramo i mijenjamo vlastitu okolinu prilagođavajući je našim proporcijama i sposobnostima. Na taj način postavljamo sami sebe u središte svega što se oko nas događa. S obzirom na to da je u našoj doživljajnoj prirodi okoline čovjek u glavnom fokusu tako je i u umjetnosti jedan od najzastupljenijih motiva. Čovjekom kao modelom uvjetuje se promatračev estetski doživljaj lijepog i ružnog. Stoga je pristup umjetničkom djelu prema doživljaju promatrača i njegovim poistovjećivanjem s onim što promatra ujedno i mjerilo za estetička načela gotovo svakog stila, te za estetski doživljaj općenito. Umjetnost baroknog razdoblja koja vrši utjecaj na emocije (uvjerava, podučava, oduševljava i potiče reakcije) promatrača uvelike je povezana s neobaroknim duhom današnjice (suvremenom umjetnošću) gdje umjetnost spektaklom i izazivanjem šoka kod promatrača ima sličnu zadaću. Konzumerizam današnjeg društva estetiku je usmjerio na sveopće okružje čovjekova stvaralaštva što ju je dovelo do trijumfa u pogledu dizajna.