Da bi se predstava realizirala bilo je potrebno puno promišljanja, analiziranja, logičkog zaključivanja, razlikovanja bitnog od nebitnog, te na kraju i odbacivanja onoga za što se smatralo da ne doprinosi. Bilo je potrebno proći kroz brojne ideje za režijske koncepte da bi se kroz to došlo do konačnog oblika predstave. Rad na idejama koje su odbačene nije bio uzaludan, nego baš naprotiv, bio je vrlo koristan, jer se kroz njega sprovela tako detaljna analiza teksta da je nakon toga odnos između svakog pojedinog lika bio potpuno jasan, zbog čega kasnije nije bilo prevelikih problema u razrađivanju scena i njihova uspostavljanja. Najproblematičnije je bilo uspostaviti scenu s Elizabetom, zatim Lady Anom i Vojvotkinjom, jer su to psihološki zahtjevnije scene, a o nekima su od njih i brojni literarni kritičari razrađivali određene polemike. Dosta manje problema pri radu bilo je s likovima Kraljevića i Prvog Ubojice, jer su to ipak lakše i komične scene. Čitav rad na predstavi, od domišljanja ideja za koncepte, pa sve do rada na ulogama i konačnog postavljanja predstave novo je i značajno iskustvo. Ona je diplomski rad četvero studenata koji su sami odabrali materijal, domislili svoj vlastiti „koncept“, prilagodili tekst, napravili podjelu te odigrali Shakespeareovog Rikarda III. u četvero. Samostalan pristup nije jednostavan i upravo zbog toga što se spoznalo da nije lak, ali je ipak moguć, ovo je iskustvo dragocjeno. „Ali je pritom neophodno naučiti zaštititi svoju samostalnost i braniti se od preduvjerenja. Treba umjeti stvarati svoje mišljenje i ne podavati se uzalud tuđem. Treba znati biti slobodan“ (Stanislavski, 1989:233).